Čakavica

Izvor: Хорватская Викиславия

Sadržaj

1 PROVISIONAL - IN ELABORATION

PROVISIONAL - IN ELABORATION

Karta čakavskoga narječja

Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz kajkavsko i štokavsko. Čakavsko narječje bilo je osnova prvog hrvatskog jezika javne uporabe, zasnivao se na dijalektu kraja, a značajan udio imali su tzv. crkvenoslavizmi.^[1]

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča.

Rasprostanjenost

Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora, a čakavsko područje se i danas smanjuje pod pritiskom književnog standarda. Tako je prije jednog stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 12%, pa je to najugroženije naše narječje u izumiranju.

Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavsko narječje je potisnuto s većega dijela dalmatinskog zaleđa i manjeg dijela priobalja, kao i djelova Like, Gacke, Krbave, Pokuplja i Gorskog kotara, tako da se danas uglavnom prostire jadranskim priobaljem (od Istre do Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica), s nekoliko štokavskih prijekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima najviše u Austriji, manje u Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). I zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima. Također još ima malo čakavaca na jugu Crne Gore, npr. lučica Bigova (Trašte), uz neke tragove čakavštine i u drugim crnogorskim govorima (najnovija istraživanja crnogorskih lingvista). Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govore hrvatski iseljenici u Americi, najviše u udrugama naših ribara oko gradova New Orleans, Vancouver, San Pedro u Kaliforniji, itd.

U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca: najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra (Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica.

Osobine

Glasovi

t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici): umekšano "ć", približno kao "tj"

č - izgovorom je glas između "č" i "ć"

Glasovni skup šć (prema književnom št) - šćipunica, rašćika, u cakavizmu dijelom kao sc.

Glasovni skup žj (prema književnom žd) - možjani.

/l/ na kraju sloga ( u književnom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim južnijim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bi^l).

Postojanje slogotvornog r ( izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.

Postojanje dvoglasa uo ( u književnom samo o) - ruod, nuono, divjuok.

Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).

Izgovor "j", gdje u književnom dolazi lj - divjok, jubav, judi.

Gramatika

Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu
, bin-biš-bi-bimo-bite-bi Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)

Rječnik

Dijalekti

Čakavski govori dosada su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na

ekavske: na primjer sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres
ikavsko-ekavske: na primjer Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa
ikavske: na primjer zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra
jekavske: Lastovo, Janjina na Pelješcu, Bigova na jugu Crne Core

Po naglasnome sustavu Dalibor Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:

govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
govore s dvonaglasnim sustavom
govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata:

buzetski ili gornjomiranski (prijelazni polukajkavski)
jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski
srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
južnočakavski ili ikavsko-čakavski
lastovsko-janjinski ili jekavsko-čakavski

Božidar Finka i Milan Moguš po sljedećih osam kriterija odlučivali su o pripadnosti govora čakavštini:

zamjenica ča i zač
stara akcentuacija
refleks jata /ě/
čakavsko /t'/
prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/
prijelaz /d'/ u /j/
kondicional bin-biš-bimo-bite
izostanak afrikate /ž/

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac i drugi), a najveći su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Književnost

Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi). Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević - Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi). Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavštini su: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, te nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa "Veyske Povede".

Čakavske primjese u inim hrvatskim narječjima

sačuvana kratka množina
naglasni sustav
izgovor lj kao meko j

Napomena

Nova 'Čakavsko-jadranska Wiki-enciklopedija' - ili Čakavsko-adrianski velikaz (WikiCha) postoji od jeseni 2007, na adresi: chak.volgota.com (ne otvara se izravno - treba izaći izvan Wikipedije). Ovaj specijalizirani Wiki treba obuhvatiti najdetaljniju dokumentaciju na internetu o čakavskoj kulturi i jadranskoj ekumeni.

Literatura

J. Hamm, M. Hraste, P. Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2008.